Ponekad osoba mora ispričati svoju nikad ispričanu životnu priču i da ju netko čuje bez osuđivanja i nepotrebnog savjetovanja. Otpustiti suze koje guta godinama, pokazati pred nekime da je samo čovjek od krvi i mesa koji ima tugu, ljutnju, strah. S druge strane ponekada dijete u vama vrišti da ga pogledate, vidite kako se ono osjeća i što treba.
“Tako sam nervozna.”
“Stalno sam pod stresom.”
“Sav drhtim od nervoze.”
“Čini mi se da ću poludjeti od svega.”
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (SZO) antidepresivi su drugi po redu lijekovi koji se najviše izdaju.
Na psihoterapiju ljudi velikim dijelom dolaze zbog anksioznosti, napadaja panike, depresije i ostalih psihosomatskih poremećaja. Osobno smatram da sami lijekovi ne mogu pomoći kada se radi o psihosomatskim poremećajima jer oni većinom potisnu ono što “kuha” u osobi te samo stvore još jedan problem ako osoba osim uzimanja lijekova ne radi na onome što ju je dovelo do tog stanja.
Postoji zdrava razina anksioznosti koja je normalna u novim situacijama te koja vam daju određenu razinu energije i pobuđenosti da lakše riješite neki problem i sl. No ako vas ometa u svakodnevnom funkcioniranju te neprestano osjećate anksioznost tada je na tome potrebno raditi.
Otuđenost od vlastitog tijela jedan je od razloga zašto uopće dolazi do jake anksioznosti.
Ova otuđenost zna biti toliko velika da se fokusiranjem na vlastito tijelo kroz svoj dah, dodir ruke, noge osobe iznenade kao da se prvi put vide. Uistinu mnogi prvi puta svjesno vide i osjete svoje tijelo ne pokušavajući pobjeći iz njega. Tijelo je nesvjesni dio koji pamti svako naše iskustvo, sve se pohranjuje do najsitnije stanice.
Ono što psiha ne može proraditi jer nam je preteško, odlazi u tijelo. Način na koji hodate, sjedite, dišete, povezano je sa vašim svjesnim ili nesvjesnim doživljajem vašeg tijela. Neprorađeni ili nezavršeni psihički sadržaj u određenom trenutku može izbiti van kroz tijelo u vidu bolesti, anksioznosti, opće nelagode u tijelu, lupanja srca, lelujanja u glavi i sl.
Kroz terapijski rad ti simptomi nam pokazuju putokaz pomoću kojeg možemo doći do rješenja i izlaženja iz tog stanja. Na potrebno je proći zagrepsti malo dublje i otkriti što je u pozadini. Kroz simptome koji se pojavljuju u “sada i ovdje” počinje otpuštanje psihičke energije koja više ne može ostati potisnuta te mora izaći van.
Ponekad osoba mora ispričati svoju nikad ispričanu životnu priču i da ju netko čuje bez osuđivanja i nepotrebnog savjetovanja. Otpustiti suze koje guta godinama, pokazati pred nekime da je samo čovjek od krvi i mesa koji ima tugu, ljutnju, strah.
S druge strane ponekada dijete u vama vrišti da ga pogledate, vidite kako se ono osjeća i što treba.
Osobe koje dođu na terapiju prvo govore o tome kako bi željeli da bude. I to je u redu, željeti da je nešto bolje, drugačije. Ali, da bi nešto promijenilo moramo poći od onoga kako jest. Zanimljivo je da se upravo u trenutku prihvaćanja trenutne situacije u osobi nešto počinje buditi. Dopušta si osjetiti ono što osjeća, misli i želi. Nekako kako bi bilo, nego kako je.
“Nisam sretna u toj vezi, a trebala bi biti.”
“Nisam zadovoljna time što radim, a trebala bi biti.”
“Trebala bi biti takva i takva…”
Naše mentalne konstrukcije nas onemogućavaju da si dopustimo osjetiti kako je nešto u tom trenutku i proživjeti to kroz tijelo da bi osjećaj lakše izašao. Pritiskom na sebe da se morate osjećati drugačije od onoga što osjećate pojačava simptome svega ovdje navedenog. Bez pitanja “zašto” lakše je prepustiti se osjećaju i samo biti prisutan onome što se zbiva u vama.
