Godinama sam bila osoba koja nikada nije znala reći „ne“. Prihvaćala sam svaku molbu, svaki zadatak, svaki zahtjev – čak i kada sam osjećala da nemam snage. Bilo mi je važno da se svi oko mene osjećaju zadovoljno, da budem od pomoći, da ne iznevjerim očekivanja. Međutim, iza te maske nesebičnosti, krila se iscrpljenost i nezadovoljstvo. Moje „da“ svima drugima značilo je jedno veliko „ne“ meni samoj. Bilo je to nevjerojatno iscrpljujuće.
S vremenom sam shvatila da su ljudi iz mog okruženja, bez loših namjera, počeli uzimati zdravo za gotovo moju spremnost da uvijek budem tu za njih. Nikada nisam pravila granicu, pa su se jednostavno navikli da se na mene mogu osloniti, bez obzira na to kako se ja osjećala. Bila sam stalno dostupna – za prijatelje, obitelj, kolege. Uvijek u pripravnosti, uvijek na usluzi. No, jedan trenutak je sve promijenio.
Sjećam se dana kada sam sjedila na poslu, osjećajući da više ne mogu. Tijelo me izdavalo, osjećala sam kako mi energija isparava iz svakog dijela mene. Shvatila sam da se trudim zadovoljiti druge, a sebe zaboravljam. Tog dana sam donijela odluku da nešto mora promijeniti.
Prvo što sam naučila bilo je prepoznati one koji crpe moju energiju. To nisu uvijek bili ljudi s lošim namjerama, ali njihova stalna potreba za pažnjom i pomoć nije ostavljala prostora za mene. Prepoznala sam te obrasce i počela postavljati granice. Rekla sam sebi da više neću dopustiti da me tuđe potrebe uvijek stavljaju u drugi plan.
Najteže je bilo naučiti reći „ne“. U početku sam se osjećala krivom, kao da izdajem ljude. Ali s vremenom, svaki „ne“ bio je korak ka boljoj verziji mene. Bilo je oslobađajuće. Naučila sam da reći „ne“ ne znači biti loša osoba, već znači poštovati sebe. Počela sam birati kada i kome ću dati svoju energiju, i to je donijelo nevjerojatne promjene u mom životu.
Počela sam govoriti „da“ sebi i svojim potrebama. Prvo „da“ bilo je posvećeno odmoru i oporavku. Više nisam osjećala grižnju savjesti što ponekad moram odbiti poziv na druženje kako bih provela večer sama sa sobom. Sljedeće „da“ bilo je posvećeno mojim interesima i hobijima. Počela sam se baviti stvarima koje me ispunjavaju i raduju, a ne samo onima koje su bile tu da zadovolje potrebe drugih.
S vremenom, moje novo ponašanje počelo je donositi pozitivne rezultate. Osjećala sam se snažnije, ispunjenije i zadovoljnije. Počela sam stvarati okruženje u kojem se poštuju moje granice. Ljudi oko mene su to primijetili i počeli su me gledati s više poštovanja. Shvatila sam da, kada ja poštujem sebe, i drugi to počinju raditi.
Moja priča o učenju kako reći „ne“ nije završila. I dalje učim svaki dan, ali sada sa sigurnošću mogu reći da je to jedna od najvažnijih lekcija koje sam naučila u životu. Govoriti „ne“ drugima znači govoriti „da“ sebi, a to je prvi korak prema istinskom miru i sreći.
Sada više nego ikada znam koliko je važno staviti sebe na prvo mjesto, jer samo tako mogu biti uistinu prisutna za druge – ali bez gubitka sebe.